jugozapadnoj (F) i južnoj (G) strani morali su se u svakom slučaju sjeći

i tu formirati dio bedema, koji je u isto vrijeme mogao pripadati i

zgradi, a što se nazire na terenu i vidljivo je na skici. Niže od njih nisam

pronašao tragove zidova. Ti zidovi, gdje god je to moguće, naslanjaju

se na litice vežući se s njima debelim namazom maltera, u kojem

se nalazi dosta zrnatijeg pijeska, a u manjoji mjeri tučene opeke, Procjepi

u kamenu zatvarani su ulomcima opeka i malterom, pa se na

taj način dobijala solidna podloga, preko koje se dalje vodio zid.

Na jugoistočnoj strani bila je 1952. uočena prostorija H (sl. 8.),

koja je većim dijelom sačuvana. Njen istočni dio survao se u dolinu, pa

stoga nije moguće utvrditi, kako je ona stvarno izgledala. Pretpostavljam,

da je u osnovi bila pravokutnog oblika. Otkopana je 1953. kao

i onaj zid, koji teče od nje do prostorije I. Način građenja je i ovdje

isti kao i kod zapadnog bedema. Vanjsko kamenje, osrednje veličine,

vezano je gušćim slojem maltera, dok je sredina ispunjena u većoj

mjeri sitnijim kamenjem uz obilato dodavanje maltera (sl. 9.). Pošto

je odstranjen sloj zemlje, koji je bio debeo od 10—20 cm pokazao se

veći dio poda, koji je djelomično bio naslonjen na liticu. On je većim

dijelom učinjen iz tri sloja; donji čini raznoliko kamenje veličine šake,

nad kojim je srednji, od čvrstog sloja maltera (negdje debeo do 20 cm)

sa znatnom primjesom šljunka; povrh ovoga je tanji sloj maltera (deb.

do 3 cm.) uz znatno dodavanje tučene opeke. Zbog niveliranja i dobijanja

ravnog i glatkog poda vidi se, da je na nekim mjestima litica bila

poravnavana otucanjem, Teško mi je vjerovati, da se u ovom slučaju

radi o podlozi za mozaik s razloga, jer se na tom prostoru nije našla

niti jedna kockica, niti se vide njihovi tragovi u sačuvanoj malti. Možda

bi se eventualno moglo raditi o jednoj cisterni s obzirom na gornji

sloj te na ostatke debelog namaza maltera s tučenom opekom po zidovima

kao i na prijelazima između poda i zidova. U sloju zemlje,

koja je bila iznad; poda i zidova, naišlo se na par ulomaka ornamentirane

kasnoantikne keramike (rebraste i t. zv. »Bösenstrichornament«).

Od prostorije H prema zapadu odvaja se kraći zid (dug 1,40 m),

da potom okrene prema jugu (dug 10,60, deb. 0,5—0,6 m), gdje na

kraju formira s drugim zidovima omanju prostoriju trapezoidnog tlorisa

ispod same litice (sl. 8. i 10.). Sudeći po ovalnom završetku južnog

zida ove prostorije (I) kao i po brojnim komadima sedre nađenim unutar

zidova, a obrađenim u obliku kvadara, držim, da se radi o jednoj

presvođenoj prostoriji. Na očuvanim zidovima ne vide se tragovi bilo

kakvog otvora. Obrada kamena i način zidanja ovoga su puta bolje

izvedeni nego kod prijašnje prostorije. Na temelju sačuvanog stanja

teško je sa sigurnošću kazati, o čemu se zapravo radi; možda o kakvom

skladištu materijala, odnosno živežnih namirnica.

Po sredini sedla gradine, skoro paralelno s bedemom, (B) nalaze

se ostaci dviju prostorija (C i D) pravokutnog tlorisa (C vel. 5 × 3,70

m i D vel. 5 × 3,50) (sl. 8. i 11.). U svakoj od njih je 1953, nađen po

jedan kostur odrasle osobe, položen na pod bez ikakvih priloga, dok

je izvan prostorija sa sjeverne strane 1952. nađen isto tako jedan

kostur, ali mlađe osobe, također bez priloga. Da li se unutar ovih prostorija

nalazi još koji grob, ne mogu kazati, jer se zemlja čistila samo

uza zidove. Pod u obim prostorijama učinjen je skoro od samog gašenog

vapna, koji je premazan preko šljunka. I ovdje se mogu razlikovati

dva sloja na nekim mjestima. Ispod gornjeg nalazi se drugi, u

kojem je malter sa znatnom primjesom tučene opeke. Kamenje osrednje

obrađeno, dok je način zidanja sličan onom iz prostorije H.

Neposredno prema litici, u pravcu sjevera, nalaze se ostaci zidina

(E) (sl. 12.). Iznad njih visoko u stijeni vide se još preostale stepenice,

preko kojih se s donjeg platoa saobraćalo s gornjim, manjim (danas

znatno drukčijim vel. 8,5 × 9 m), na kojem su nađeni ostaci jednog

zida (A), dvaju bolje obzidanih grobova (1953.), te ulomci pluteja (1952.

i 1953.). Sve to nije nađeno u dubini većoj od 30 cm od površine terena.

Uza spomenuti zid, koji se pruža prema sjeveru (dug 1,80 deb.

0,40 m), nađeno je nekoliko komada obrađene sedre, koja će svakako

pripadati nekoj sakralnoj kršćanskoj zgradi, od koje se vrlo malo sačuvalo.

Upotreba sedre u ovim krajevima redovito pripada građevini

na svod ili kupolu, kao što je to — osobito kasnije — slučaj sa starohrvatskim

crkvicama slobodne građe.

Na još nekoliko mjesta po padinama gradine vide se ostaci zidina,

koje su još odoljele atmosferilijama. Ti ostaci — barem što se tiče načina

zidanja — ničim ne odskaču niti se razlikuju od većine ostalih

zidova. U blizini tih zidina nije se istraživalo.

b) grobovi

Sa zapadne strane zajedničkog zida prostorija C i D nađena su

dva groba. U prvom je mrtvac bio položen na leđa u smjeru istok-zapad,

obložen kamenjem. Do njega je nađen ulomak kasne sredovječne

keramike (prema mišljenju Dr. Stipe Gunjače). Drugi grob, koji se južnom

kraćom stranicom naslanja na dužu, sjevernu prvog groba, dug

je 1,85 m, širok 0,50 m, a dubok 0,60 m. Građen je od dobro obrađenog

kamenja, dno je popločano kamenim pločama. U njem je nađen samo

jedan kostur položen na leđa, bez priloga. Budući da čitavi plato nije

istražen, ne može se utvrditi, da li su ovi grobovi izvan eventualne sakralne

prostorije ili unutar nje.

c) pluteji i dijelovi oltarske pregrade

Na najvišem platou gradine, na kojem je nađen zid (A) i komadi

obrađene sedre u 1952. bila je učinjena omanja sonda 1,50 × 1,50 m,

u kojoj se kopalo do dubine od 30 cm, gdje se naišlo na ostatke pločnika.

Iako je to relativno mala sonda, ipak su se našli, relativno značajni

arheološki nalazi. Taj put je bilo otkopano 5 ulomaka pluteja

(1—5), a slijedeće 1953. u blizini tog istog mjesta pronađena su još

dva (6—7).

1. Ulomak pluteja, bijeli kamen, rub dobro obrađen, profilacija

izvedena s obe strane, očuvan dio jedne haste križa; vel 21 × 20 cm.

deb. 7 cm, ispupčenje reljefa 0,7 cm (sl. 13.-1. i 14.-3.).

2. Ulomak pluteja, bijeli kamen, sa stražnje strane obrađen, sačuvan

dio krajnjeg dijela haste križa; vel. 11 × 5,7 cm, deb. 1—4 cm,

ispupčenje reljefa 0,7 cm (sl. 13.-2).

3. Ulomak srednjeg dijela pluteja, obrađen i sa stražnje strane,

bijeli kamen; vel. 22,5 × 24,5 cm, deb. 5,5 cm, ispupčenje reljefa 0,6

cm (sl. 13.-3. i 14.-2,).

4. Ulomak ruba ploče, profiliran s obe strane, bijeli kamen,

29 × 21,5 cm, deb, 7,5 cm (sl. 13.-4, i 14.-1.).

5. Ulomak pluteja, kojemu su očuvani ostaci dviju stranica; na

jednoj ostao urez pomoću kojeg je ploča nasjedala u usjek bazamenta,

prednja i stražnja strana obrađena; bijeli kamen, vel. 20,2 × 14,5 cm,

deb. 7,2 cm (sl. 13.-5).

6. Ulomak pluteja s vanjskim rubom haste križa, bijeli kamen;

vel. 20 × 17 cm, deb. 6 cm. (sl. 13.-6.).

7. Ulomak pluteja (?) profiliran; bijeli kamen, vel. 15,5 × 5 cm,

deb. do 3 cm (sl. 13.-7),

Uz ove fragmente na prekopanom području platoa nađen je profilirani

ulomak bazamenta s ostatkom usjeka za uvlačenje ploče iz bijelog

kamena (vel. 28 × 21 cm, deb. 15 cm, širina ureza 8 cm), tako

da bi se u njega moglo uvući fragment br. 5, na kojem je djelomično

sačuvan onaj dio, koji se uvlačio u bazament (sl. 15.).

Osim tih fragmenata nađeni su još neki, koji su pripadali toj istoj

zgradi. Međutim zasad je teško odrediti njihovu pravu namjenu. Na

istom mjestu nađen je ulomak jednog ručnog mlina (žrvnja).

Nastojeći odrediti vrijeme postanka ovog pluteja, odnosno njegovih

dijelova, kao i bazamenta, moram upozoriti, da iz bliskog Epidauruma,

u kojem se već rano afirmiralo kršćanstvo i koji je bio sijelo

biskupa,14 nema dosada nekih osobitih spomenika iz starokršćanskog

doba. S ovog područja — u širem smislu — dalje prema zapadu, može

se spomenuti nalaz starokršćanskih sarkofaga i grobova u Slanomu,

među kojima se nalazi sarkofag svećenika Anastazija, datiran u V. st.15

Posve točnih, analognih pluteja, koji bi načinom izrade odgovarali

ovom sa Spilana, ne nalazim ni među inventarom iz solinskih bazilika;16

slični ovom po obliku križa i sjecištu krakova datiraju se V. i VI. st.

Ništa više, u komparativnom smislu, u ovom slučaju ne govore ni nalazi

iz rano sredovječnih bosanskih i hercegovačkih crkava, bilo prema

formi križa ili bazamenata.17 Prema tome držim, da će i ovi fragmenti

pluteja sa Spilana također potjecali iz tog vremenskog razdoblja,

t. j. V.—VI. st. Na ovom mjestu može se postaviti pitanje i samog postanka gradine.

Rečeno je, da su nađeni fragmenti prethistorijske keramike u

malom broju, što bi govorilo za to, da je ona bila vrlo rano nastavana.

S vremenom je dosta toga otplavilo u dolinu ili je uništeno od novodošlih

stanovnika. Kada su podignute zidine i zgrade, kojima pripadaju

današnji ostaci razasuti po skoro svim padinama gradine, bit će

za sada teško kazati. Međutim u to može otprilike uputiti način zidanja,

koji je mjestimično sličan onom, kakvo se sreta, na pr. u Saloni,

na bedemima iz kraja II. st. n. e, ili, pak mjestimično na kasnijim

gradnjama, na pr. starokršćanskim bazilikama. Što se tiče pitanja,

kada je gradina mogla biti napuštena, za sada, gledajući arheološke

nalaze i ostatke, ne će biti moguće sa sigurnošću odgovoriti. Međutim

na ovo pitanje donekle odgovaraju dubrovački analisti, koji, bilo da

hronološki svrstavaju događaje, bilo da opisuju zgode nakon propasti

Epidauruma, govore o objema gradinama nazivajući ih njihovim današnjim

imenima. Na ovu činjenicu osim Matasa18 i Appendinija19

(»rovine ancora visibili«) nije nitko, od meni poznatih obrađivača najstarije

dubrovačke historije, odnosno početaka grada, obraćao pažnju.

Jedino je u zadnje vrijeme usmenim kontaktom dr. Vinko Foretić

skretao pažnju na postojanje obih gradina. Nodilo20 i Šišić21 su kronike

od reda proglasili nevjerodostojnim — pogotovo što se tiče početaka

grada — pa se možda i zbog toga pričanju analista i kroničara pri spominjanju gradina nije poklanjala nikakva pažnja u uvjerenju, da su

također uz ostala maštanja i neistinosti i ovo plodovi njihove fantazije.

Čak ni P. Skok22 u svojoj radnji »Les origines de Raguse« nije se dotakao

ovih toponima, ma da je obradio sve okolne.

Od dosad poznatih izvora, analista i historičara, koji obrađuju

razorenje Epidauruma i prve početke života u današnjem Dubrovniku,

stanovanje na Spilanu i Gracu spominju Tubero,23 Razzi24 i Rastić,25

dok o preseljenju stanovnika s ovih gradina u Dubrovnik govore još

i Anonim,26 Nikola Ranjina,27 Lukarević28 i Mattei.29 O propasti Epidauruma

i počecima Ragusija govori i Konstantin Porfirogenet, ali u

prijepornom predmetu on nije tako konkretan kao naprijed navedeni

dubrovački analisti, ma da u biti nema velike razlike, jer se i ove gradine mogu slobodno 

označiti kao vjioKprjp-vot tojiol (loca praerupta).30 30 Constantinus Porphyrogenetus, 

De thematibus et administrando imperio Bonnae 1840, str. 137.

Usporedivši ono, što je prije kazano o postanku gradina, načinu građenja, obradi 

materijala, te ostacimapluteja, vidljivo je, da s pričanjem kroničara ne

može biti temeljnih kontradikcija. Stanovnici Epidauruma, imali su se kamo

skloniti nakon razorenja grada, dok su neki zaklonjeni unutar zidina ovih

gradina, možda čak nadživjeti i sam grad-maticu. Ovo postaje to razumljivije, ako

se ove dvije gradine uvrste u fortifikacijski sistem obrane samog Epidaura, kojem

bih dodao još jednu na području današnjeg Dubrovnika.

Ona je svakako mogla biti na onom mjestu, gdje je bila najstarija jezgra, oko koje

se razvio, kasniji Raguzij. Možda je još u vrijeme ilirske nezavisnosti

tu postojala neka gradina, koja je kasnije, za vrijeme rimske okupacije,

bila osnažena zidinama vezanim malterom, a što se sreta na nekim

gradinama u Dalmaciji. Gola i strma hridina nije mogla privući epidaurske

bjegunce, ako u njenoj najbližoj okolini nije bilo najelementarnijih

faktora nužnih za održanje života. Kao dokaz da je u neposrednoj

blizini takve jedne, recimo, gradine, u vrijeme rimske okupacije,

bilo života, svjedoči nadgrobni natpis nađen na području današnje

Pustijerne (CIL III, 1743).

Ovim skromnim radom izneseni su dokumenti prethistorijskog

života u jednom dijelu stare dubrovačke baštine, oživljeni kasnoantikni

lokaliteti, gdje su epidaurski bjegunci potražili zaklon, dok se nisu

smjestili unutar jačih zidina novog grada,

Daljnja nova arheološka istraživanja na ovom području sigurno

će više unijeti svijetla i dati nove rezultate, koji će ove ovdje ili pobiti

ili osnažiti.

I. Marović