Ferri Rafo - Kult zmije

Munera diva patris qui solus Apollinis artes invenit medicas per saecula quinque sepultas et docuit gramen quem ad usum quodque valeret hic Aesculapius caelatus gloria nostra Ragusii genitus voluit quem grata relatum esse Deos inter veterum sapientia patrum humanas laudes superaret rata quod omnes quo melius toti nemo quasi profuit orbi, 

»Ovdje je isklesan Eskulap, slava naša, koji je pronašao ljekarska umijeća Apolona, božanske darove oca, koja su bila za pet stoljeća zakopana, i poučio za koju upotrebu i što vrijedi trava, roden u Dubrovniku, kojega zahvalna mudrost starih otaca htjela je da bude prenesen među bogove smatravši da nadvisuje sve ljudske hvale, od kojega skoro nitko nije bolje koristio čitavom svijetu«

Ovdje se osvrćemo na pisanja i teze dr. Rafa Ferri koji je u sklopu istraživanja medicinske prošlosti došao do veze ilirskog porijekla Eskulapa i njegovog rodnog Epidaura. https://hr.wikipedia.org/wiki/Rafo_Ferri

Ulomke knjige prenosimo u cijelosti:

"TRAGOVI U JUŽNO-DALMATINSKOM PRIMORJU 

Prema jednom grčkom mitosu, pretvorili su se poslije smrti u zmije, ne samo ilirski mitski heroj Ilirios, nego i njegovi roditelji, a njihov grob bio je negdje izmedu Risna i starog Epidaura (današnjeg Cavtata), gdje su se legle zmije osobite veličine i strahote." 

Čini se da je baš u tom predjelu bila jezgra stare ilirske države, jer je njihova matična zemlja sezala od Neretve do Skadarskog jezera, čije stanovnike Plinije naziva »proprie dicti Illyri«, Primorje te prailirske države obuhvatalo je baš teritorije poznije Dubrovačke Republike i Boke, a te Primorce stari Grci nazivali su Enheljanima,' što znači jegulje odnosno morske zmije, za razliku od općeg imena Iliri, što znači zmijski narod. 

Na tu davnu epohu podsjeća nas i ime Zmijskog brda (Monte Vipera) na poluotoku Pelješcu, koje okolni narod zove i Sv. Ilija, Čini se da se i sadržaj narodne pjesme »Kraljević Marko i Ban od Vipera« dogada na poluotoku Pelješcu i Neretvanskom kanalu, i da bi taj Ban, otimač Markove sestre, mogao biti daleko sjećanje na legendarnog zmaja, koji otima djevojke.

Nasuprot Pelješcu prostirala se stara Neretvanska oblast, koja je u našoj najranijoj povijesti igrala posebnu ulogu. Pošto su stari Neretvani vrlo rano nastupili kao odlični pomorci ineustrašivi gusari, pretpostavlja se, da su oni najviše absorbirali starosjedilačkog ilirskog elementa. Gospodujuće pleme u Neretvanskoj oblasti u srednjem vijeku bili su Kačići, čije ime dolazi od riječi »kača«, što znači zmija ili zmaj. 

Nad ušćem starog toka rijeke Neretve nalazi se brežuljak imenom Zmijanac, koji je dominirao ulazom u staru rijeku. Stanovnici susjednog Komina zovu ga također Zminjac, a stanovnici Trpnja Zmijac. Danas se taj brežuljak sravnjuje sa zemljom prema regulacionom planu nove luke Ploče. 

U staroj Naroni, ilirskoj naseobini nedaleko ušća Neretve, naden je reljef Dioskura, grčkih mitskih junaka i zaštitnika pomorstva, iznad kojih se nalaze dvije zmije." U prikazivanju Dioskura to je neobična pojava, koja je vjerojatno ovdje nastala kao pogodovanje starijem domaćem kultu, Iu dnu Neretvanskog kanala, u Bistrini kod Stona, naden je jedan sredovječan stečak, na čijoj su gornjoj plohi prikazane dvije velike zmije u prilično visokom reljefu.

Posljednji hrvatski kralj Petar Svačić zvao se, po jednoj verziji, Snačić, a bio je takoder od plemena Kačića i to vjerojatno sin neretvanskog župana Rusina »Snak< kod Anglo-kelta znači zmija. 

U ranom srednjem vijeku spominje se zmijski vrh »Vipera« i na brdu Kozjaku kod Splita.1a Taj naziv je davno nestao, vjerojatno da učini mjesta novom nazivu Sv. Jurja, čije je ime imalo da potisne zmijsko, isto kao što je po kršćanskoj predaji Sv, Juraj ubio zmaja, personifikaciju poganstva. Na planinama Mosor i Biokovo, prirodnim utvrdama starih Neretvana, najviši vrhunci se također nazivaju imenom Sv. Jurja, pa po analogiji mislimo, da su možda i ti vrhunciu predkršćanskoj eri bili posvećeni ilirskom zmijskom božanstvu. Vjerojatno se radi o istom slučaju i kod starodrevne crkvice Sv. Jurja u Gatima, ispod koje se nalazi provalija Ilinac. Pod uplivom kršćanstva zmija se, u narodnoj mašti, tokom vjekova, iz dobrog postepeno pretvorila u zlog demona, ali kako vidjesmo ne baš psvuda. 

U neretvanskoj krajini nalazimo prezime Zmijarević, a u splitskoj okolici prezime Gujina. U Boki nalazimo prezime Zmajević, u Hercegovini Drakulić, a u Makarskom primorju Alač ili Halač, a sva imaju isto značenje. I u staroj Saloni nalazimo prezime Drago, kao i u najstarijoj historiji Splita, Zadra, Raba, Dubrovnika i Kotora. 

Zmijskih i zmajevskih tragova nalazimo često u staroj dalmatinskoj heraldici, kao na pr. u Kotoru kod obitelji Bisichi, Biscoiti, Bernicelli, Ivanović, Drago i Drago Bucchia; u Budvi kod obitelji Medini; u Perastu kod obitelji Zmajević; u Dubrovniku kod obitelji Bassegli i Gozze-Bassegli; u Hvaru kod obitelji Gazzari, Fasaneo, Slavogosti i Kačić; na Braču kod obitelji Cerineo; u Splitu kod obitelji Martinis-Marchi, Boccareo-Aquila i Luposignoli-Vukoslavić...

TRAGOVI U STAROM EPIDAURU 

Već smo spomenuli da je ilirski mitski heroj Ilirios bio prikazivan u obliku zmije, i da su se prema jednoj predaji kod groba njegovih roditelja, nedaleko starog Epidaura ili Epitaura, nalazile zmije osobite veličine i strahote. 

Konstantin Porfirogenet naziva dalmatinski Epidaur imenom Pitaura i izgleda dosta neobično da znameniti bizantinski car-pisac ne rabi originalna grčka imena nego iskvarena. Ta bi riječ mogla naime da bude iskvareni derivat od riječi Epidaur, odnosno njegove starije forme Epithaur, ali bi isto tako mogla da bude i najstariji oblik tog imena, jer je u nauci već izneseno mišljenje da je to ime grecizirani oblik starijeg ilirskog imena.

Kult zmije u starom Epidauru nastavili su i grčki kolonisti, koji su svete zmije čuvali u posebnom svetištu posvećenom bogu zdravlja Asklepiju ili Eskulapu, Kolika je bila fama tog svetišta, najbolje nam dokazuje predaja, prema kojoj su se Rimljani prigodom neke epidemije od god. 293.-289. prije n. e. bili obratili za pomoć baš svećenicima tog hrama, iako su im, morem, hramovi na Peloponezu bili dosta bliži. Tom prigodom Rimljani su donijeli na posebnom brodu iz našeg Epidaura u Rim jednu čudotvornu zmiju, koja je podigla moral iscrpljenog pučanstva glavnog grada. Ta se priča sačuvala i u našoj starijoj domaćoj literaturi, a nalazimo je i u talijanskoj literaturi. 

Kad su Rimljani osvojili Iliriju, Epidaur je postao najvažniji grad južno-dalmatinske oblasti, koja se zvala Prevalitana, a obuhvatala je ilirsku matičnu zemlju,o kojoj smo već govorili, Na tu nas epohu podsjećajui toponimi Drakuljev dol i Drakuljevo u Konavlima, kod Cavtata.

Kad je kršćanstvo prodrlo u Epidaur, onda je Ilirov i Eskulapov kult nadomješten kultom Sv. Hilarijona ili Ilariona, koga je narod prozvao Ilarom što nas podsjeća na vezu s mitskim Ilirom. Sv. Jeronim napisao je životopis sv.Ilariona, koji je za Jeronimovog života, t.j. god, 365, posjetio Epidaur i ubio neku veliku i strahovitu zmiju nazvanu Boas. Budući da je zmija bila vrlo štovana u narodu, Sv. Ilarion je na taj način srušio njen kult i tako utro put kršćanskoj nauci u Epidauru,.

Za vrijeme seobe naroda i provale barbara Epidaur je uništen, a njegovi bjegunci osnovaše 20 km zapadnije, svoju novu postojbinu, današnji Dubrovnik, dok svoju staru postojbinu Epidaur nazvaše Cavtat ili stari Dubrovnik. Epidaurske izbjeglice prenose blijede tragove zmijskog kulta i u novu postojbinu, Svetac zaštitnik kršćanskog Epidaura bio je sv. Ilar, dok su u novom Dubrovniku, u početku, bili zaštitnici Sv. Srdi Sv. Bak. Vjerojatno su izbjeglice iz starog Epidaura izabrali Sv. Srda zato jer je po jednoj predaji bio učenik Sv. Ilara, a Sv. Baka, jer je nosio ime mitološkog Baka, koji je po jednoj staroj priči bio nećak mitskog Ilara.

Prema kršćanskom shvaćanju svetac zaštitnik bio je »parac ili odvitnik« svoga grada pred »licem božjim«, i ako on svoju dužnost ne bi vršio u redu i grad jače stradao, bilo je u srednjem vijeku slučajeva da bi grad onda uzeo drugog sveca za svog zaštitnika. Tako poslije porušenja Epidaura njegovi izbjeglice u Dubrovniku napuštaju kult Sv. Ilariona (Bizantinca), a uzimaju za zaštitnike Sv. Srđa i Baka (Latine). Kad je pak početkom XIII, stoljeća Venecija zauzela Dubrovnik, Dubrovčani opet napuštaju stare zaštitnike i uzimaju za svog parca sv. Vlaha (Bizantinca), koji je postao simbol njihove slobode. I Eskulapova tradicija je sačuvana u novom Dubrovniku, gdje je ugaona poluglavica u trijemu kneževa dvora posvećena Eskulapu. Reljef prikazuje praoca medicine, kako prima bolesnike, a jedan drži pijevca, koji je u starom vijeku bio posvećen Eskulapu. Na zidu kneževa dvora, odmah iza Eskulapova kapitela, nalazi se kamena ploča s ovim latinskim natpisom u heksametrima: 

Munera diva patris qui solus Apollinis artes invenit medicas per saecula quinque sepultas et docuit gramen quem ad usum quodque valeret hic Aesculapius caelatus gloria nostra Ragusii genitus voluit quem grata relatum esse Deos inter veterum sapientia patrum humanas laudes superaret rata quod omnes quo melius toti nemo quasi profuit orbi, 

Tih 8 stihova doslovce prevedeni kazuju ovo: 

»Ovdje je isklesan Eskulap, slava naša, koji je pronašao ljekarska umijeća Apolona, božanske darove oca, koja su bila za pet stoljeća zakopana, i poučio za koju upotrebu i što vrijedi trava, roden u Dubrovniku, kojega zahvalna mudrost starih otaca htjela je da bude prenesen među bogove smatravši da nadvisuje sve ljudske hvale, od kojega skoro nitko nije bolje koristio čitavom svijetu«

U ovom natpisu najzanimljivija je tvrdnja, da je Eskulap rođen u Dubrovniku, odnosno u starom Dubrovniku ili Epidauru, pa ćemo se ovom prigodom osvrnuti i na tu tezu.

TRAGOVI U ESKULAPOVOM KULTU 

Osnivač evropske medicine je Hipokrat, a njegov preteča je Asklepije ili Eskulap, koji je u staroj Grčkoj bio štovan kao božanstvo. Prema Homeru Asklepije je bio historijsko lice iz sjevernih grčkih krajeva, koji je uživao glas odličnog liječnika, a držao je zmiju koja je bila simbol njegova umijeća. Njegovi učenici su podizali posebna svetišta t. zv. asklepione, u kojima su čuvali sakralne zmije i vršili liječničku profesiju, Takav svećenik Eskulapovog svetišta bio je i Heraklit, Hipokratov otac i izravni potomak Eskulapa. 

U grčku medicinu mogli su ući neki elementi iz medicine starih kulturnih naroda na Mediteranu, u prvom redu Egipćana i Feničana, ali isto tako moglo je nešto ući i iz pučke medicine susjednih balkanskih naroda, osobito u prvim počecima. Pošto je zmija bila nacionalni simbol starih Ilira, nije isključeno da je preteča grčke medicine bio porijeklom iz Ilirije ili iz grčkih kolonija na ilirskom primorju, i da je njegov nacionalni simbol postao i simbol njegove profesije. Dapače vrlo je vjerojatno, da je i ime Asklepije ilirskog porijekla. Osim toga neki autori smatraju da je u blizini našeg Epidaura živjelo ilirsko pleme »Sclepitani«, koje Tito Livije spominje kao »Selepitani«

Izmedu stare Grčke i ilirske matice, odnosno južno dalmatinske obale, postoje izvjesne analogije i osobite historijske veze iz najstarijeg vremena. Tako osim Epidaura u Dalmaciji postojao je još jedan Epidaur u Argolidi na Peloponezu, i u objema su bila znamenita Eskulapove svetišta sa sakralnim zmijama. 

Postavlja se pitanje, da li je taj kult zmije došao iz Grčke u Iliriju ili obratno, odnosno da li je on stariji u Iliriji ili u Grčkoj, pa bismo na to mogli odgovoriti slijedeće: 

1, Kult zmije u Iliriji je star barem koliko i ilirsko ime, koje znači zmijski narod. Osim toga predaja kaže, da su Kadmo i Ilirios vladali Ilirijom oko 1500, godina prije n. e. 

2, Grci su kolonizirali dalmatinski Epidaur oko god, 600. prije n. e., a Eskulapov kult u grčkom Epidauru je započeo u VI. vijeku prije n. e., dakle iza toga.

Kad je govor o najstarijim kulturno-historijskim vezama izmedu starih Grka i Ilira, treba spomenuti i tezu o ilirskom porijeklu Dorana, tog najborbenijeg od triju grčkih plemena, koji su iz ilirskih krajeva prodrli u Grčku i pokorili starosjedioce, iz koje je mješavine nastao novi narod Heleni. Tom prigodom su Dorani zaposjeli veći dio poluotoka Peloponeza, gdje se kasnije razvila Spartanska država i veliko Eskulapovo svetište u grčkom Epidauru. U Spartanskoj državi, u početku su, vladali kraljevi iz dinastije Heraklida, t.j. Heraklovi poomci. 

Dorani su se dijelili na tri plemenske skupine i to: Hilejce, Dimane i Pamfile, a o Hilejcima postojala je u Lakoniji tradicija da su potomci Heraklova sina Hila. Heraklo je zapravo imao dva sina tog imena, jednog od Melite a drugog od Dejamire. Po jednoj staroj priči Heraklo bi bio porijeklom s jednog dalmatinskog poluotoka, koji se negda zvao Hyllis, i kod čijih stanovnika su stari grčki autori zabilježili tradiciju, »da im je predak bio sam Heraklo,i ako nisu bili Grci nego barbari«

S obzirom na navedeno izlaganje ne bi bilo nemoguće tvrditi da je Eskulapov kult zmije, pa i sam Eskulap, porijeklom iz Ilirije, pa bilo to iz doba kolonizacije dubrovačkog Epidaura ili još iz doba dorske seobe na Peloponez. R. Ferri"